Zdravstvu i turističkoj promidžbi, svjedoči iskustvo iz proteklog razdoblja, nemoguće je namaknuti iznos s kojim bi te dvije adrese uspjele zadovoljiti svoje goleme apetite. Navikli su da država novcem poreznih obveznika zadovoljava njihove neopravdane hirove i stoga im uopće nije strano paralelno očitovanje apsolutne nezainteresiranosti da internim snagama i umijećem struke posegnu za unutarnjim rezervama iz kojih bi sami sanirali neke troškove. U razdoblju kraćem od 10 godina zdravstvo troši gotovo dvostruko više, a sve jače je "bolesno". Turistička zajednica je prije desetak godina na raspolaganju imala manje od 200 milijuna, dok je za 2007. dobila 452 milijuna kuna. Prihod od turizma nije rastao istim trendom.

Ponesena tradicijom slično razmišlja i Vlada čija je riječ, dok u Saboru na raspolaganju ima koalicijsku većinu, ključna i kod (pre)raspodjele sadržaja državne blagajne i kod pisanja zakona. I kada se dogodi da u državnoj kasi nema dovoljno kuna za godišnje rashode zdravstva i turizma, situacija se rješava zavlačenjem Vladine ruke u nečiji džep. Ovoga puta ceh je "platila" industrija osiguranja. Nitko je nije prethodno konzultirao. Dvama zakonima Vlada je automatizmom ispisala naloge prema kojima zdravstvu i turizmu osiguravatelji iz ovogodišnjih prihoda moraju uplatiti više od 300 milijuna kuna. Kako će ta industrija "pomiriti" svoje prihode i rashode nakon što je 2008. zaključena velikim usporavanjem premije, zakonodavca nije briga. I vlastitoj tvrtki, Croatia osiguranju, svezala je ruke, dovodeći je pred ponor opstanka, od 140 milijuna kuna povećane premije gotovo 100 mora dati zdravstvu i turizmu.